Advertise on podcast: Radio drama

Velika korona straha lebdi nad posljednjim dijelom života Winstona Smitha, strah od torture, a potom i strah od slobode. U fokusu je potpun slom pobune, te slom dostojanstva čovjeka koji je mislio da može biti drukčije. Treći dio naše trilogije utopljen je u zvuk koji "1984." sugestivno transponira u suvremenost. Režiju potpisuje Petar Vujačić koji je u ton majstoru, Srđanu Nogiću, i skladatelju, Mari Marketu, našao sumišljenike i partnere u čitanju Orwella kao našeg suvremenika. U glavnoj ulozi: Frano Mašković.

Drugi dio radijske adaptacije jednog od najutjecajnijih romana dvadesetog stoljeća, klasika distopije i političkog romana. U ovom dijelu Winston Smith i Julia njeguju svoj odnos i ljubav kao pobunu protiv bespoštednog i apsurdnog totalitarizma. No, gajiti san o bijegu iz društva zasnovanom na kontroli svih vidova života pokazuje se utopijom. Od 1949. godine kad je roman objavljen doživio je prijevode na šezdeset jezika, milijune primjeraka, ali također i mnogo zabrana.

Radijska adaptacija jednog od najutjecajnijih romana dvadesetog stoljeća, klasika distopije i političkog romana. „1984“ Orwell je smjestio u budućnost kao komentar dva totalitarna režima, staljinističkog i nacističkog, te određenih svjetskih političkih igara, a kojima je svjedočio u vlastitom vremenu. Audio medij pronalazi mogućnost za ovu dramatizaciju (potpisuje je mladi dramaturg Patrik Gregurec) u činjenici da pobuna glavnog junaka, Winstona Smitha (igra ga sjajni Frano Mašković), činovnika u Ministarstvu istine počinje u njegovoj glavi. Smith svjesno radi tzv. misaoni zločin i upušta se u nedozvoljeno razmišljanje koje se pretapa u čin pisanja. U prvom dijelu pratimo njegov unutrašnji glas i razvoj straha da će ga pobuna, kojom se bori za vlastiti identitet, koštati života. No, sugestivna, bogata i uzbudljiva zvučna slika koju su kreirali redatelj Petar Vujačić i ton majstor Srđan Nogić donosi našoj, radijskoj „1984.“ suvremeni odjek, pa postaje zapis o tjeskobi modernog čovjeka izjedanog ideologijom i tehnologijom u službi kontrole pojedinca.

Radio igra mlade dramaturginje, Maje Ležaić, nastala prema motivima pripovijetki iz zbirke „Odeske priče“ Isaka Babelja. „Odeske priče“ nastale su i objavljene u Odesi 1923. godine, rodnom gradu Isaka Babelja u kojem je on, kao sin židovskog trgovca, pohađao škole, neuspješno se pokušao upisati na Sveučilište (zbog ograničenog broja upisnih mjesta za Židove), te se u njega vratio poslije studija, odlaska u vojsku, a tijekom građanskog rata. Na tragu preporuke svojega mentora, Maksima Gorkog, da ode među ljude, pa tek se onda počne baviti ozbiljno književnošću, svoju prvu zbirku posvećuje Odesi svojega djetinjstva, djetinjstva koje određuju pogromi Židova, usponi bandi, životopisna galerija likova, te nadrealne, a opet sočne životne slike i atmosfere. Savršene „uši“ koje se čule tekst Maje Ležaić bile su one Petra Vujačića, ton majstora Dalibora Piskreca i skladatelja Mare Marketa koje su Babeljev duh transponirali u zvuk. Bogatstvo glasova, glazbe, efekata, i obrade svega skupa od „Nema više takvih kao što je Benja Krik“ čini uzbudljiv, neobičan i ekspresivan radiofonski uradak koji nas je predstavljao na Međunarodnom festivalu Prix Marulić ove godine. U glavnoj ulozi Rakan Rushaidat kao Benja Krik. U ostalim: Tomislav Martić, Joško Ševo, Petra Svrtan. Sreten Mokrović, Iva Mihalić, Frano Mašković, Antonio Agostini, Lovro Ivanković.

Davor Mojaš: Arija Rozarija / Delikatna i skladna dramsko-poetska igra puna senzualnosti i melankolije. Intimizam i atmosferu snatrenja Mojaš je ispisao manirističkom posvećenošću jeziku kojim se do kraja oslikava svijet zatvoren u samog sebe. Igraju Lucija Šerbedžija , Frano Mašković i Tomislav Martić, a režiju potpisuje Pater Vujačić. Gotovo da nije važno jesu li ta tri lica u ovom Mojaševom dramoletu doista ruže (čija imena nose) ili ljudi koji su se poistovjetili s ružama koje su jednom davno mirisale u đardinu smještenom negdje na obodu Grada, u polusnu i sutonu. Važno je da je susret njih dvojice s njom pun ustreptalosti koja naposljetku neće donijeti utješan odgovor. Jer kako odgovoriti na pitanje ima li više života u slici iz prošlog vremena nego u životu koji se zbiva sada.