Advertise on podcast: Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail Naša država Bosna i Hercegovina je izabrala. No, najveći pobjednik ovih izbora su nove tehnologije: Bosanci i Hercegovci su pokazali da - šta god o njima mislili oni za koje su glasali - nemaju problem sa aparaturom koja vraća povjerenje u demokratske procese.  Naš gost u podcastu Direktno sa Vildanom Selimbegović je danas najtraženiji u Bosni i Hercegovini: Vehid Šehić, predsjednik Strateškog odbora Koalicije Pod lupom. Rođen je u Tuzli, u Sarajevu je diplomirao pravo, bio je tužutelj, advokat, sudija, član i predsjednik Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, jedan od osnivača, a onda i predsjednik Foruma građana Tuzle, zapravo višedecenijski zagovornik prava, zakonitosti i pravde u ovoj zemlji, ali i regionu, dosljedni borac za ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom i koliko god to bilo nemoderno u današnjem populističkom svijetu - uporni zagovornik ljudskih prava i dosljedni borac za druge i drugačije.  Šta kažu aktivisti Koalicije Pod lupom i koji su njihovi najvažniji zaključci? Koliki procent otpada na krađe? Kako bi objasnio uspjeh Stranke za Bosnu i Hercegovinu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Gotovo svaki pušač zna da je pušenje štetno. Upozorenja su na kutijama cigareta, o posljedicama se govori decenijama, a, kako kaže Danis Okić, čak i djeca vrlo rano znaju šta cigarete rade zdravlju. Pa ipak, milioni ljudi nastavljaju pušiti. Zašto? Upravo je to pitanje u središtu nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj Almir Maljević razgovara s Danisom Okićem, osnivačem platforme za borbu protiv pušenja i nikotinske ovisnosti, koji je, kako je navedeno u podcastu, pomogao više od 1.200 ljudi da se riješe ovog problema. Okić tvrdi da objašnjenje nije u tome što pušači ne znaju koliko su cigarete štetne. - Čovjek ne puši iz razloga zbog kojeg bi trebao da prestane. On ne pali cigaretu zato što je cigareta štetna ili nije štetna, nego zbog onoga što ona njemu prividno daje, govori Okić. Kafa, obrok, pauza na poslu, druženje, stres ili trenutak u kojem treba vratiti koncentraciju vremenom postaju toliko povezani s cigaretom da ona, prema njegovom objašnjenju, ulazi u gotovo svaki dio svakodnevice. Pušač zato može istovremeno željeti prestati i imati osjećaj da bi bez cigarete izgubio nešto važno. Okić ide i korak dalje. Kaže da ono što pušači često opisuju kao ljubav prema cigareti zapravo nije ljubav prema samom pušenju. - Pušač ne voli osjećaj koji ima dok puši, nego voli tu cigaretu zato što mu ona uklanja onaj nelagodni osjećaj koji ima kad ne puši, pojašnjava on. U razgovoru objašnjava i zašto cigareta može stvoriti privid da smanjuje stres ili vraća koncentraciju. Prema njegovom tumačenju, ona uklanja dio nelagode izazvane nikotinskom apstinencijom, dok problem zbog kojeg je osoba bila pod stresom ostaje. Poseban dio razgovora posvećen je strahu od prestanka. Hoće li kafa ikada više biti ista? Hoće li osoba biti nervozna? Hoće li se udebljati? Šta će raditi s rukama? Kako će izaći s prijateljima i ne zapaliti? Okić taj niz pitanja naziva „strahom od uspjeha“ i tvrdi da upravo pomisao na budućnost bez cigarete neke ljude zaustavi prije nego što uopće pokušaju. Govoreći o fizičkoj apstinenciji, navodi da je njen vrhunac u prva 72 sata, ali naglašava da mnogo veći problem mogu predstavljati uvjerenja stvarana godinama ili decenijama. Zbog toga odbacuje ideju da je za prestanak potrebna ogromna snaga volje, potrebno je samo malo iskrenosti Tema razgovora nisu samo klasične cigarete. Otvara se i pitanje vejpa, sistema zagrijavanja duhana, nikotinskih vrećica i načina na koji su novi proizvodi postali posebno privlačni mladima. Okić pritom pravi razliku između klasičnih cigareta i alternativnih proizvoda, ali upozorava da zajednički problem ostaje ovisnost o nikotinu. U završnici epizode ruše niz čestih mitova, od tvrdnje da je najbolje postepeno smanjivati broj cigareta do uvjerenja da nakon 30 godina pušenja više nema smisla prestajati. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom gostovala je fotografkinja, umjetnica i filmska autorica Dragana Jurišić. Sa Markovinom razgovarala je o prostoru bivše Jugoslavije, ličnim i porodičnim iskustvima, odlascima i povratcima, ratu i njegovim posljedicama, ali i o fotografiji, filmu i umjetnosti. Komunikacija Dragane Jurišić i Dragana Markovine počela je prije više od deset godina, nakon objavljivanja njene knjige i fotoeseja „Yu: Lost Country“, nastalog kroz putovanje i istraživanje nekadašnje zajedničke zemlje. U razgovoru su se vratili na motivaciju za to putovanje, koja je dijelom proistekla iz čitanja knjige Rebecce West „Crno janje i soko sivi“, ali i na način na koji su joj zemlje i sredine bivše Jugoslavije izgledale tada, sa svim njihovim razlikama i sličnostima. Jedna od tema bila je i njen odlazak iz Hrvatske, odnosno Slavonskog Broda, u Irsku. Dragana Jurišić govorila je o iskustvu kada joj je jedan hrvatski vojnik zamjerio na „srpskom“ imenu, ali i o Slavonskom i Bosanskom Brodu, o tome kako su ova dva grada funkcionirala prije rata i kako izgledaju danas. Razgovor je otvorio i vrlo lične porodične teme. Draganin stan pogodila je granata, a ona je odrasla u hrvatsko-srpskom braku. Njen otac pobunio se protiv vlastitog oca, koji je bio izraziti nacionalista. Iz te porodične priče razgovor je prirodno prešao na Bosansku Posavinu, masovni odlazak Hrvata iz tog kraja i rijetke povratnike. Među njima su bili i Draganin djed i stric, koji su se vratili u Bosanski Brod. Posebno mjesto u razgovoru zauzela je priča o Bijeljini i Hariju Džeksonu, odnosno Aljoši Musliju, čovjeku koji je u tom gradu držao fotografsku radnju i snimao lokalne westerne. Na njega je Draganu uputio njen otac. Istraživanje njegove priče kasnije je rezultiralo filmom “Balkanski kauboj” s kojim je Dragana Jurišić došla na sarajevski festival. Upravo kroz Harijevu priču otvorila se i tema današnje Bijeljine – njene duboke demografske transformacije, odnosa prema ratnoj prošlosti, zločinima i sjećanju. Govorilo se o ljudima koji o ratu i zločinima govore gotovo lakonski, o relativiziranju i šutnji, ali i o pokušajima da se kroz umjetnost ponovo otvori prostor za sjećanje. Bilo je, međutim, i mnogo vedrijih i dirljivih trenutaka. Jedan od njih vezan je za ponovno snimanje westerna u Bijeljini, kroz koje se u razgovoru pojavila i jedna drugačija slika grada i ljudi koji su u njemu živjeli. Dragana Jurišić govorila je i o Harijevom tužnom kraju života, o bijedi, životu na ulici, nasilju i maltretiranju koje je pretrpio. Nakon što je svoju porodicu ispratio do granice, odlučio se vratiti u Bijeljinu. Želio je, kako je Dragana ispričala, saznati vlastiti kraj. U razgovoru se tako otvorilo i pitanje kako razumjeti količinu zla i nasilja koja se dogodila na ovim prostorima, ali i koliko je teško danas govoriti o svemu što se dogodilo bez pojednostavljivanja i prešućivanja. Dragana Jurišić i Dragan Markovina razgovarali su i o mogućem povratku, njenom životu u Irskoj i odnosima u Sjevernoj Irskoj. Bilo je riječi i o njenom prelasku iz fotografije u film, umjetničkim postupcima kojima se služi te o temama kojima se planira baviti u budućem radu. Dragana Jurišić pripada generaciji ljudi koji su svoje duhovno i intelektualno formiranje prošli u Jugoslaviji, a zatim otišli jer nisu mogli prihvatiti novonastale podjele i stanje koje je nastalo nakon raspada zemlje. Ipak, njen umjetnički rad već godinama pokazuje snažnu potrebu da se tim prostorima vraća, da ih ponovo gleda, istražuje i pokušava razumjeti Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Je li lajkanje fotografija drugih osoba na društvenim mrežama prevara? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, gošća nove epizode Oslobođene.  Iza ovog pitanja krije se mnogo ozbiljnija tema: granice koje partneri postavljaju u svojim odnosima, kao i različita očekivanja o tome šta predstavlja prihvatljivo ponašanje.  - Zapravo, svaki odnos je jedinstven, poseban, i mi ga kreiramo sa osobom, u stvari sa svojim ponašanjem prema osobi koja je preko puta nas, objašnjava Vehabović-Rudež.  Prema njenim riječima, svako od nas ima određenu predstavu o tome kako bi ljubavni odnos trebao izgledati, ali te predstave često ostaju neizgovorene. Ona smatra da ljudi često u odnose ulaze s već formiranim "slikama" o tome kako bi njihov život i partnerstvo trebali izgledati. Ista situacija za jednu osobu može predstavljati ozbiljno narušavanje povjerenja, dok je za drugu potpuno beznačajna.  - I onda je like za nekoga prevara, a za nekoga je samo neka socijalna interakcija koja nema neki značaj, pojašnjava ona. Vehabović-Rudež naglašava da se granice u vezi ne mogu jednostavno nametnuti drugoj osobi. Umjesto toga, potrebno je razgovarati o tome šta određeno ponašanje znači svakom od partnera.  - Partneri, da bi znali je li prevara, ne možete mu nametnuti da je nešto prevara ako se on tako ne osjeća, ali se otvara ogroman prostor za razgovaranje, a to nam nedostaje, kaže ona.  Problem, kako ističe, nije samo u tome što neko lajkuje određene fotografije, već i u tome što partneri često ne razgovaraju o motivima koji stoje iza takvog ponašanja. Zato se pitanje "Je li like prevara" na kraju svodi na mnogo šire pitanje: šta su partneri dogovorili, gdje se nalaze njihove granice i koliko su spremni otvoreno razgovarati o ponašanju koje može utjecati na povjerenje u vezi. Govoreći o tome šta se uopće može smatrati prevarom, Vehabović-Rudež istakla je da ne postoji univerzalna definicija koja će biti ista za svaki par. - Ne mora da znači da je meni i vama ista stvar prevara, kazala je, objašnjavajući da prevara ne podrazumijeva nužno seksualni odnos. Prema njenim riječima, prevara može biti "svaka radnja, ponašanje, emocija upućena trećoj osobi koja nije u odnosu s vama", ukoliko izlazi iz granica koje su partneri prethodno definirali.  Vehabović-Rudež smatra da je ključno pitanje šta su partneri međusobno dogovorili i kakav su odnos izgradili. Ako su dvoje ljudi definirali svoj odnos kao partnerski ili bračni, onda je važno znati koje ponašanje smatraju prihvatljivim, a koje predstavlja prelazak granice. Ističe da se greška može dogoditi svakome, ali da učestalo prelaženje granica govori o ozbiljnijem problemu.  - Kad neko izlazi iz toga stalno, to je probijanje granica. Prvo tuđih, ali onda i sopstvenih granica, jer tu je patnja obično uključena, navela je psihologinja. Jedan od problema koje je izdvojila jeste činjenica da partneri često ulaze u brak bez prethodnog razgovora o tome šta očekuju jedno od drugog. Zato partnerima savjetuje da prije ili tokom zajedničkog života razgovaraju o tome šta za njih znači ljubav, kakvu ulogu očekuju od partnera i kako zamišljaju svakodnevni život.  Prema njenim riječima, upravo nerazumijevanje i nedostatak prethodnog dogovora mogu biti razlog zbog kojeg neki brakovi vrlo brzo dođu u krizu. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš kolega Srđan Puhalo, politički analitičar, bloger, soroševac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, a kad režimu u Banjoj Luci zatreba i Bakirov Srbin.  Rođen je u Foči, odrastao u Kalinoviku, srednju školu završio u Sarajevu, psihologiju diplomirao u Beogradu, magistrirao u Banjoj Luci, a doktorirao u glavnom gradu naše zemlje. Priznaje kako mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci.  Kako psiholog objašnjava ovu modu progona neistomišljenika? Ko je opozicija u Republici Srpskoj? Šta je spas za Bosnu i Hercegovinu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Bliži se vrijeme izložbe DIASPONA u auli željezničke stanice.  DIASPONA je veliki životni projekat arhitekte Hasana Ćemalovića, nastao iz ideje da se „rasuti biseri“ sarajevske škole arhitekture i urbanizma, posijani po svijetu, okupe u jednoj zbirnoj izložbi. U ovom razgovoru s Duškom Bogunovićem Amir Vuk Zec, u svom podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, prisjetiće se perioda studiranja od kada seže njihovo prijateljstvo, opisujući Bogunovića kao mladog asistenta koji je  donio novu energiju i otvorio tadašnjim studentima aktuelnu temu postmodernizma. Amirov projekat bazena na Ilidži, u obliku ribe, otvorio je vrata toj novoj priči o arhitekturi. Duško se kasnije specijalizira za urbanizam i odlazi u Novi Zeland, gdje kao profesor i urbanista učestvuje u urbanim planiranjima.  U podcastu će razgovarati o Duškovim  tekstovima o prostoru, posebno o nedovršenoj urbanizaciji Sarajeva i njegovom opisu Skenderije kao soft brutalizma. Posebno je zanimljiva tema periurbanizma, odnosno perifernog urbanizma izvan zvanično planiranog. To je zanimljivo i za nas, jer je naš pojam nelegalne gradnje upravo to. Duško govori o „neuređenim sistemima“ kao fleksibilnijim sistemima, koji se mogu brže oporaviti nakon prirodnih katastrofa, dok se komplikovani urbani centri oporavljaju mnogo duže. Mi u Bosni i Hercegovini, sa svojom urbanom razrijeđenošću, možda smo i izlaz u ovim mijenama prirode koje su u najavi. Kako Duško reče, Bosna je rješenje, a ne problem.  Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Kada je Sergej Barbarez dobio poziv da preuzme fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, nije odgovorio odmah. Tražio je 15 do 20 dana mira, bez razgovora i savjeta sa strane, kako bi sam sa sobom raščistio želi li prihvatiti posao koji u ovoj zemlji nikada nije samo fudbalski. O odluci u početku nije razgovarao čak ni sa suprugom, dok ga je majka pitala: „Sine, šta će ti to?“. Danas, uslijed uspjeha koje naša reprezentacija niže, ona se raspituje za igrače, posebno za Esmira Bajraktarevića, i pita sina hoće li “onaj mali” igrati. U toj porodičnoj epizodi možda se najbolje vidi koliko je reprezentacija ponovo postala važna ljudima. Upravo je vraćanje njenog značaja Barbarez od početka postavio kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva. - Mislim da kao stručni štab radimo dobar posao. Vodili smo računa o karakteru igrača i ono najvažnije, uspjeli smo vratiti kult reprezentacije, ali sada dolazi teži dio. Kada postaneš zvijezda, treba i da ostaneš zvijezda, kazao je Barbarez za Oslobodjenje.ba u novoj epizodi podcasta Opet Laka. Do igrača koji su odrasli izvan Bosne i Hercegovine nije dolazio velikim govorima i obećanjima. Razgovarao je sa svakim ponaosob i postavljao jednostavno pitanje: „Hoćeš li igrati za nas?“. Kaže da su svi odgovorili potvrdno i da je svaki od tih odgovora došao od srca. Upravo taj odnos prema državnom dresu vidi kao najveću snagu ekipe. Barbarez ne obećava da reprezentacija neće gubiti, ali vjeruje da pristup, ponos i osjećaj pripadnosti ne smiju nestati. - Oni vole ovo što rade i ponosni su što su reprezentativci Bosne i Hercegovine. To im je najvažnije. Možemo izgubiti i gubit ćemo utakmice, ali taj pristup je ključ svega, poručio je. Jedan od najtežih trenutaka njegovog mandata bio je poraz od Njemačke rezultatom 7:0. Ipak, upravo je nakon te utakmice postao još uvjereniji da ekipa ide u dobrom pravcu. - Mi smo svoju priču počeli kada smo izgubili 7:0 u Njemačkoj. Tu noć sam shvatio da sve ovo vrijedi i da će biti dobro. Tri dana kasnije odigrali smo 1:1 protiv Nizozemske i onda je krenulo. Kada gubim, još sam veći optimista. Iz pobjede dobiješ iskustvo, ali iz poraza učiš, rekao je Barbarez. Pred reprezentacijom je i period bez Edina Džeke, čovjeka koji je gotovo dvije decenije bio njeno najprepoznatljivije lice. Barbarez ne krije da njegov odlazak neće biti lako nadoknaditi, ali ne želi ni da se od nekog drugog igrača pravi njegova kopija. - Nema novog Džeke i neće ga nikada ni biti. On je naš najveći ambasador. Ali kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Neko će morati preuzeti ulogu vođe. Grupa uvijek izbaci nekoga ko će je povesti, objasnio je selektor, naglašavajući da Džeko i nakon završetka igračke karijere treba ostati blizu reprezentacije. Razgovor s Lakom vratio je Barbareza i na početke mnogo prije selektorske klupe - od djetinjstva uz stadion Veleža i prve profesionalne prilike do odlaska u Njemačku, gdje je trebao ostati dvije sedmice, a ostao je 35 godina. Put do Bundeslige nije bio ni brz ni glamurozan. U Berlinu mu je plata kasnila mjesecima, a bilo je dana kada sa suprugom nije imao dovoljno novca ni za odlazak u prodavnicu. Kasnije su stigli Borussia Dortmund, Hamburg, Bayer Leverkusen, 330 utakmica u Bundesligi i status jednog od najboljih stranih igrača njemačkog prvenstva. Dobio je priliku da zaigra za Njemačku, ali tvrdi da je nije ni razmatrao. Odbio je i Bayern, jer mu se nije dopao način na koji su ljudi iz tog kluba razgovarali s njim. Njegova veza s reprezentacijom počela je putovanjem u Argentinu koje je trajalo 23 sata i uključivalo pet presjedanja. Stigao je povrijeđen i bez kopački, uvjeren da je pozvan samo kako bi upoznao ekipu i odigrao jednu minutu. Kopačke su mu kupili na licu mjesta, a umjesto jedne minute odigrao je cijelu utakmicu. - To je kada voliš. Ja volim ovu reprezentaciju, o tome se radi. U klub dođeš i radiš. Voliš klubove, ali to je ipak biznis. Reprezentacija je ljubav i zato je nešto posebno, rekao je. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Šta je gore od rečenice: „Imate rak“? Možda samo jedna rečenica koju nijedan roditelj ne bi smio čuti: „Vaše dijete ima rak“.  U trenutku kada čujete tu dijagnozu, sve što ste do tada poznavali prestaje biti važno. Planovi, svakodnevica, posao, obaveze… sve stane. Ostane samo pitanje kako spasiti svoje dijete.  Ali dok se porodica bori za život bolesnog djeteta, često se zaboravi da bolest ne pogađa samo njega. Ona mijenja cijelu porodicu. Braću i sestre, roditelje, odnose među njima, pa čak i ljude oko njih. Kako izgleda život porodice nakon dijagnoze? Kako se nositi s pogledima, pitanjima, nerazumijevanjem i vlastitim strahom? I šta se događa s djecom koja nisu bolesna, ali svakodnevno gledaju kako se njihova porodica mijenja?  Atifa Buldić-Bešić i Fikret Kubat iz Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“ u Oslobođenoj govore o vlastitoj borbi za bolešću, ali i o svakodnevnoj borbi i angažmanu Udruženju da pomogne najmlađim stanovnicima ove zemlje.  Kada su Atifi rekli da njena kćer ima leukemiju, djagnozu je, kako objašnjava, odmah povezala sa gubitkom i smrću. Jedino iskustvo koje je imala bilo je vezano za djeda, koji je preminuo od karcinoma dok je ona još bila veoma mala.  - Nikad ja to nisam doživjela na svojoj koži, ni na jedan način. I prvo što sam povezala s tim je ustvari smrt i taj gubitak, kazala je.  Najveći strah, kaže, bio je prisutan iz dana u dan, posebno tokom perioda liječenja njenog djeteta. Svaka noć donosila je novu brigu i pitanje šta bi se moglo dogoditi.  - To je ustvari najveći strah koji je spavao sa mnom na jastuku. Legnem navečer i gledam svoj strah pored sebe na jastuku. Da li će njoj nešto biti u toku noći, ispričala je.  Liječenje je, prema njenim riječima, bilo praćeno stalnim praćenjem reakcija na terapiju. Strah nije bio vezan samo za samu bolest već i za moguće posljedice liječenja. - Prima terapiju, gledam u nju, gledam kako diše, ali je to realan strah, kaže Atifa, dodajući da su ljekari upozoravali porodicu da pažljivo prate njene reakcije. Posebno je teško bilo nositi se sa činjenicom da terapije, iako neophodne, mogu biti veoma zahtjevne za organizam. Danas je, kako ističe, situacija drugačija jer je njeno dijete dobro, pa je i strah koji je godinama bio dio svakodnevice ostao iza nje. Vedad je 2006. godine imao samo tri i po godine kada su roditelji primijetili da drugačije hoda.  - Pitali smo ga, on kaže da ga bole noge. Otišli smo u Podhrastove, priča njegov otac, Fikret Kubat,  direktor Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka". Iako prvi nalazi nisu pokazivali ništa alarmantno, doktorica je primijetila promjenu u njegovom hodu i insistirala na dodatnim pregledima. Ubrzo je otkriven tumor u predjelu abdomena, a Vedad je dobio dijagnozu Burkittovog limfoma. -To je bilo najteže, suočavanje s dijagnozom, kaže Kubat.  Roditelji su saznali da će njihov sin umjesto operacije morati na hemoterapiju. Vedad je, srećom, brzo ušao u remisiju i činilo se da je najteži period iza porodice. Međutim, samo 23 dana nakon završetka liječenja, Vedad se ponovo požalio na bolove u nogama.  - U jednom trenutku se igramo na trosjedu, u drugom on kaže: "Babo, bole me noge". Njegova majka insistirala je na dodatnim pretragama. Krvna slika pokazala je da nešto nije u redu, a punkcija koštane srži potvrdila je povratak bolesti. 97 posto koštane srži bilo je zahvaćeno za 23 dana, kaže.  Za porodicu je tada sve počelo ispočetka. - Onda ponovo sve ispočetka krenulo. Bilo je stvarno teških trenutaka, gdje mu je život bukvalno njegov visio o koncu, ističe. Posebno teški bili su i uslovi liječenja. Roditelji su uz djecu mogli biti svega tri sata dnevno.  Atifa i Fikret, roditelji djece oboljele od raka, koji su danas aktivni i u Udruženju "Srce za djecu", svoje lično iskustvo pretvaraju u borbu za bolji sistem zdravstvene zaštite. Kako ističu, pomoć djeci nije samo pitanje novca, iako su donacije često presudne kada lijekovi koštaju hiljade maraka. Jednako su važni podrška porodicama, psihološka pomoć, razumijevanje i dostupnost pravovremenog liječenja.  Iz Udruženja poručuju da žele biti partner institucijama u unaprjeđenju sistema, a ne samo organizacija kojoj se dodjeljuju grantovi. Poseban naglasak stavljaju na dostupnost savremenih lijekova, bolju organizaciju zdravstvene zaštite i ulaganje u znanje domaćih ljekara.  Cilj je, kada god je to medicinski moguće, djeci omogućiti liječenje u Bosni i Hercegovini, dok bi se u inostranstvo odlazilo kada za to postoji stvarna medicinska potreba. Umjesto da pacijenti uvijek putuju za znanjem, poruka roditelja je da znanje i iskustvo treba dovoditi u BiH kroz edukaciju ljekara i međunarodnu saradnju. Njihova poruka institucijama je jasna: kritika sistema nije usmjerena protiv pojedinaca, već ima za cilj da se sistem mijenja nabolje. Pomoć jednom djetetu rješava jedan problem, ali izgradnja boljeg sistema može promijeniti živote brojnih porodica. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Šta ostane kada uspjeh, novac, pozicija i potvrda drugih prestanu biti mjerilo vlastite vrijednosti? Sa tim poitanjima otvaramo novu - treću sezonu podcasta Životna škola. Upravo je odnos prema uspjehu jedna od tema razgovora sa Darkom Mirkovićem, predavačem, trenerom i poduzetnikom koji već dvije decenije istražuje kako ljudi razmišljaju, šta ih pokreće i motiviše. Mirković otvoreno govori o vlastitom putu i promjeni pogleda na stvari koje su mu nekada bile najvažnije. Prisjećajući se djetinjstva, kaže da je želio automobile, putovanja, novac i slobodu, ali i potvrdu vlastite vrijednosti. Danas na uspjeh gleda drugačije. U razgovoru objašnjava zašto ga više ne posmatra kao tačku do koje čovjek treba stići te govori o unutrašnjem miru, slobodi i upoznavanju sebe. Mirković govori o periodu u kojem se nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih država odlučio za posao u Raiffeisen banci, iako je imao ugovor na tri mjeseca, bez fiksne plate. Govori o odlasku od vrata do vrata, prvim klijentima i pristupu zbog kojeg je svaku nedoumicu pokušavao pretvoriti u novu mogućnost. Iz tog iskustva razgovor prelazi na prodaju, odnos prema klijentima, liderstvo i probleme koji nastaju kada najbolji prodavači postanu menadžeri, ali nastave razmišljati kao izvršioci. Mirković govori i o motivaciji, manipulaciji, povjerenju i intuiciji. U Životnoj školi otvara se i pitanje odnosa zaposlenih i poslodavaca, angažovanosti na poslu, quiet quittinga i novih generacija koje dolaze na tržište rada. Mirković govori o njihovom odnosu prema poslu, instant nagradama i društvenim mrežama, ali naglašava i njihove kvalitete. Veliki dio razgovora posvećen je strahovima. Mirković kao dva fundamentalna stečena straha izdvaja strah od neuspjeha i strah od odbacivanja, a govori i o vlastitom strahu od gubitka kontrole. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Edin Dilberović, dugogodišnji direktor Direkcije za evropske integracije naše zemlje.  Karijeru je započeo u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, gdje je sada sekretar, bio je naš ambasador u Beču i Berlinu, radio s UN-om, OSCE-om, Vijećem Evrope, ali i s domaćim političarima. Uživo je pratio i pomagao napore da se naprave reformski iskoraci, a bez sumnje prati i analizira planetarne turbulencije kojima svjedočimo.  Zna li Bruxelles ko koči Bosnu i Hercegovinu - jesu li konačno sve maske pale? Hoće li Vučiću i dalje gledati kroz prste? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail - Rodila si, šta hoćeš, jedna je od rečenica uz koje su generacije žena naučile prihvatati bol, nelagodu i promjene u vlastitom tijelu kao nešto s čim jednostavno moraju živjeti. Ali ono što je često ne mora istovremeno biti i normalno. Upravo je to jedna od ključnih poruka doktorice Amre Mujkanović Džino, specijalizantice ginekologije i akušerstva i gošće nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu. Razgovor o ženskom zdravlju otvorio je treću sezonu podcasta, a u fokusu su promjene kroz koje žensko tijelo prolazi nakon poroda, tokom perimenopauze, menopauze i drugih tranzicijskih perioda. Ono što je sigurno problem u ženskom zdravlju jeste što se upravo to što je normalno zamijeni za čestu pojavu, upozorava dr. Mujkanović Džino. Bolni intimni odnosi, osjećaj nelagode u području karlice i vagine, urinarna inkontinencija, nekontrolisano ispuštanje gasova ili stolice samo su neki od problema koje, kaže, žene nauče trpjeti godinama. Poseban dio razgovora posvećen je oporavku nakon poroda i uvriježenom očekivanju da bi žena nakon četiri do šest sedmica trebala biti spremna vratiti se životu kakav je vodila prije trudnoće. Razgovaralo se i o carskom rezu, koji žene, kako kaže gošća, ponekad ni same ne doživljavaju kao operaciju. Dr. Mujkanović Džino naglašava da je riječ o „vrlo, vrlo ozbiljnoj abdominalnoj operaciji“ te detaljno objašnjava kroz koliko se slojeva prolazi prije dolaska do maternice i koliko tkiva nakon toga mora zacijeliti. Jednako važna tema je karlično dno i problemi koji mogu nastati nakon trudnoće i poroda. Posebno je naglašeno da univerzalno propisivanje Kegelovih vježbi nije odgovor za svaku ženu, jer stanje mišića karličnog dna prvo treba procijeniti. U drugom dijelu epizode razgovor prelazi na perimenopauzu i simptome koji se ne svode samo na valunge i promjene menstrualnog ciklusa. Problemi sa snom, razdražljivost, anksioznost, poteškoće s koncentracijom, zaboravljanje, smanjen libido i bolni odnosi također mogu biti dio ovog tranzicijskog perioda, iako Dr. Mujkanović Džino upozorava da druge moguće uzroke treba isključiti. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Novu sezonu podcasta U kontru sa Draganom Markovinom otvara razgovor s Milčom Mančevskim, jednim od najzanimljivijih i najosebujnijih filmskih autora koji su potekli s ovih prostora. Mančevski se, po vlastitom priznanju Rade Šerbedžije, pojavio gotovo niotkuda i ponudio mu priliku za novu karijeru, glavnu ulogu u njegovom prvijencu „Prije kiše“.Film posebne atmosfere, smješten u Makedoniju obilježenu makedonsko-albanskim sukobom, osvojio je Zlatnog lava u Veneciji, bio nominiran za Oscara i ostao jedno od onih ostvarenja čija emocionalna snaga ne blijedi ni desetljećima poslije. Fenomen je to za koji ni sam Mančevski nema sasvim jednostavno objašnjenje. Markovina i Mančevski su se u razgovoru vratili nastanku i životu prije filma „Prije kiše“, njegovu odlasku u Ameriku te odnosu prema Skoplju i Makedoniji, onakvima kakve ih je zatekao pri prvom povratku, ali i kakvima ih vidi danas. Posebno su govorili o kontrastu između modernističkog Skoplja socijalističkog razdoblja i današnje „kipomanije“, kao i pokušaja da se autentična arhitektura prekrije novim fasadama i tako izgradi neka druga, uljepšana historija grada. Dotaknuli su se i skopske muzičke scene prije rata, njegova odrastanja u Jugoslaviji i doživljaja njenog raspada. Mančevski je govorio i o svakodnevnom životu u New Yorku, o tome kako je riješio stambeno pitanje u jednom od najskupljih gradova svijeta, kako se kreće biciklom i kako je godinama vozio stari Pony bicikl, sve dok mu ga nisu ukrali. Razgovarali su o odnosu New Yorka i New Jerseya, klubovima koje posjećuje i koncertima savremene klasične muzike. Pitanje povratka u Skoplje prirodno ih je dovelo i do njegova odnosa prema novim generacijama i mogućnosti da s njima radi. Mančevski kaže da mu je život na samo jednoj adresi danas gotovo nezamisliv jer voli imati dva doma. Razgovarali su i o Hollywoodu, odnosno o tome zašto tamo nikada nije želio graditi karijeru te zašto ga više privlače evropske teme, prostori i filmski senzibilitet. Govorio je i o nastanku svog drugog filma, „Prašina“, svojevrsnog istočnjačkog westerna koji spaja Ameriku i Makedoniju. Otvorili su i pitanje koliko ga je golemi uspjeh „Prije kiše“, kao i Zlatni lav u Veneciji, opteretio pri stvaranju drugog filma te kako je „Prašina“ politički dočekana u osjetljivom trenutku. Na kraju su razgovarali i o dokumentarnom filmu „Dobri ljudi“, posvećenom tragediji u noćnom klubu u Kočanima, u kojoj je život izgubilo 63 ljudi, a zbog kojeg je Mančevski došao na Sarajevo Film Festival. Prisjetili su se i njegovog prvog dolaska u Sarajevo sa filmom „Prije kiše“. Milčo Mančevski jedan je od onih ljudi koji nas podsjećaju na to kakvo bogatstvo talenata, ideja i senzibiliteta postoji na ovim prostorima i da ono, uprkos svemu, ne može tek tako nestati. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Gdje prestaje ono što nazivamo lošim karakterom, a počinje narcisoidno ponašanje koje može ukazivati na poremećaj ličnosti? Specijalistica psihijatrije, Mirela Arnautović - Tahirović, upozorava da nije svaka potreba za pažnjom, pohvalom ili potvrdom znak narcisoidnog poremećaja. - Svi mi u sebi imamo sve emocije i različite obrasce ponašanja. Često volim reći da nisam ja odgovorna baš uvijek. Jesam odgovorna za svoje ponašanje, ali i vi ćete u meni nešto izazvati, kao što ću i ja u vama, objašnjava Arnautović-Tahirović. Prema njenim riječima, određene narcisoidne osobine postoje kod svakog čovjeka, ali to samo po sebi ne znači da osoba ima narcisoidni poremećaj ličnosti. - Svi mi imamo taj mali dio narcisoidnosti. Naravno, to nije narcisoidni poremećaj ili poremećaj ličnosti, ali neke od tih osobina svakako jesu, navodi.  Ključna razlika, kako ističe, nalazi se u tome koliko određeni obrazac ponašanja postaje izražen i koliko utiče na svakodnevni život i odnose s drugim ljudima. - Osnovna karakteristika ljudi za koje ćemo reći da imaju narcisoidni poremećaj jeste da oni apsolutno ne razmišljaju o osjećajima drugih ljudi, kaže Arnautović - Tahirović.  Takve osobe, dodaje, teško prihvaćaju kritiku, priznaju grešku ili čuju riječ ne. Često imaju potrebu da budu najbolji, najljepši, najvažniji ili da im se drugi neprestano dive. Ipak, potreba za potvrdom sama po sebi nije znak poremećaja. - Svako od nas u određenom periodu života ili u određenoj situaciji ima potrebu da bude najljepši, da mu se to kaže, ili da bude najbolji u nečemu. Ima potrebu da se validira njegovo znanje. To nas ne može svrstavati u kategoriju poremećaja ličnosti, objašnjava Arnautović - Tahirović.  Problem nastaje kada takvo ponašanje prestane biti povremena potreba i postane ustaljeni način funkcioniranja. - Ako to postane vaš obrazac ponašanja, ako postane svakodnevnica: ja uvijek moram biti prvi, moram biti najbolji, moram biti najljepši, meni se svi moraju diviti, onda govorimo o nečemu što je mnogo ozbiljnije, kaže.  Posebno ističe situacije u kojima osoba konstantno odbija bilo kakvu kritiku i nema potrebu da preispita vlastite postupke. - Ako to postane stil života, odnosno obrazac po kojem svakodnevno funkcioniramo, a pri tome nikad ne prihvaćamo kritiku, nikad ne prihvaćamo da smo možda pogriješili i nikad ne preispitujemo sebe, nego naprosto mislimo: ja sam uvijek u pravu i samo sam ja u pravu, onda je to problem, navodi ona.  Na pitanje kakav je život osobe koja tako funkcionira, odgovor je, pomalo paradoksalno, da takvoj osobi vlastiti život možda i ne izgleda loše.  - Za ljude koji su u tom poremećaju vrlo je lijep, jer oni misle da su u pravu, da su nedostižni i nedodirljivi. Sigurno je da je za njih taj život lijep, a za sve ostale vrlo težak, zaključuje Arnautović - Tahirović. Kako se zaštititi od narcisoidnih osoba i prekinuti začarani krug u kojem im, često nesvjesno, dopuštamo da utiču na naše raspoloženje i odnose? Jedan od najvažnijih koraka je postavljanje jasnih granica. Zato je važno jasno reći šta jeste, a šta nije prihvatljivo.  - Postaviti granice. Vrlo jasne granice. Ovo nije način ponašanja prema meni i ja to neću tolerirati. Neću razgovarati s tobom dok me vrijeđaš. I tu se završava razgovor, govori Arnautović - Tahirović. Ignoriranje se često navodi kao način suočavanja s narcisoidnim osobama, ali doktorica Mirela naglašava da je važnije zauzeti jasan stav i biti dosljedan. Situacija je posebno složena kada narcisoidnu osobu ne možemo jednostavno izbaciti iz svog života, kao što je slučaj na poslu. Tada nije uvijek moguće prekinuti kontakt, ali je moguće postaviti profesionalne granice i zaštititi sebe. - Rješavanje problema na poslu je isto kao i u privatnom životu: postavljanje jasnih granica. Nekad to znači nikakvu komunikaciju, a nekad vrlo površnu komunikaciju, ali morate nekako zauzeti se za sebe. Ne bojati se postaviti granice, kaže Arnautović-Tahirović. Na kraju, važno je znati vlastitu vrijednost. Zaposleni koji odgovorno i kvalitetno obavlja svoj posao ne treba unaprijed pristajati na manje poštovanja, priznanja ili prava samo zato što je neki kolega glasniji, nametljiviji ili ima višu poziciju. - Ako ste zaista kvalitetan radnik i dolazite na posao da odradite svoj posao, onda imate potpuno pravo da tražite iste benefite i zasluge kao vaš kolega, kaže Arnautović-Tahirovi i naglašava da je ključ u jasnim granicama, profesionalnoj komunikaciji i spremnosti da se zauzmemo za sebe. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail U prvoj ovogodišnjoj epizodi nove sezone podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš je gost Rick Holtzapple, šef Misije OSCE-a u našoj zemlji.  Ambasador Holtzapple je karijerni američki diplomata, ovdje je od avgusta prošle godine, a služio je prije toga u stalnom predstavništvu Sjedinjenih Država u NATO-u u Bruxellesu, bio je otpravnik poslova u američkoj ambasadi u Beninu, no ono što je nama posebno važno jeste njegovo značajno diplomatsko iskustvo u našim krajevima: karijeru je počeo ratnih godina u Ambasadi u Zagrebu, nakon rata je bio savjetnik u prelaznoj upravi UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, radio je i na programima za Kosovo i Crnu Goru pri Nacionalnom demokratskom institutu u Washingtonu, a u dva navrata bio je direktor za Balkan pri Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući. Sve u svemu - zna nas.  Jesmo li najteži slučaj? Kako bi detektirao ključne probleme naše zemlje? Kako ocjenjuje uvođenje novih izbornih tehnologija? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Edin Cocalić, nekadašnji fudbaler Željezničara i reprezentacije BiH, posljednji je gost u studiju podcasta (IN)Direkt.  Iz omladinske škole Željezničara uspio je da stigne do dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine. Počeo je u Pašićevoj Bubamari, stigao kao dječak na Grbavicu, a potom preko Grčke, Izraela, Belgije i Turske i konačnog povratka u Željezničar karijera Edina Cocalića trajala je gotovo dvije decenije i obilježena je disciplinom, borbenošću i dosljednošću.  Profesionalna karijera započela je u matičnom Željezničaru, a kasnije je nosio dresove Panioniosa, Maccabija Haife, Mechelena, Akhisarspora, Altaya i Panetolikosa prije nego što se 2022. vratio na Grbavicu, gdje je završio igračku karijeru.  Interesantna je priča o tome kako je zapravo završio svoju profesionalnu karijeru. - Jedna od stvari koja je utjecala da se vratim je bio snimak jedne od utakmica Želje, kada sam vidio kako navijači podržavaju igrače, ja sam se naježio. Mislio sam bilo bi super da još jednom dođem, istrčim pred te navijače i tako "zavrtim" taj krug. Da završi gdje je i počelo. Iskreno nisam mislio da to može biti duže od šest mjeseci. Bila je zima i mislio sam da ću doći biti tu do ljeta, maksimalno do zime naredne. Bilo je to dosta turbulentna situacija u klubu, teško vrijeme i neke stvari su bile gotovo bezizlazne. - Meni su ljudi na prvom sastanku rekli da je cilja da opstanemo u ligi, budžet je bio nizak. Ja sam im rekao da mi ponude šta mogu ponuditi, jer sam znao šta me čeka. Prošao sam već teške trenutke sa Željom. Vratiš se pun želje, entuzijazma, žara, ali onda s vremenom to prestane, jednostavno tinja. To nije lako. Bilo je to izazovno vrijeme, ali smo imali zaista sjajnu grupu igrača. Mi stariji smo preuzeli tu ulogu lidera, ali je najbitnije bilo da smo sjajno funkcionisali između sebe. Vrijeme koje je proveo na Grbavici u posljednjem mandatu bilo je dosta turbulentno, bilo je uspona i padova i sve to je ostavilo traga na njemu. Kako sam kaže kad je postalo jasno da neće više igrati osjetio je olakšanje. - Uglavnom ja sam znao duboko u sebi da je kraj blizu. Fizički sam bio ok, ali mentalno nisam bio spreman da dajem svoj maksimum. Fizički se možda i mogu spremiti, ali mentalno teško. Znao sam na dva tri mjeseca prije da to nije to. Neka igraju mlađi, ja sam tu da doprinesem na neki drugi način, ako treba. Igrali smo zadnje kolo protiv Borca na Grbavici, ja sam rekao to je moja zadnja utakmica. S druge strane, imao sam pritiske od mojih dobrih drugova, koji prate i vole klub. Govorili su mi nemoj da staneš, idemo dalje. Zvali su me i ljudi iz kluba, ali ja sam takav, jednostavno ne volim neke velike pritiske na mene. Jednostavno sam se isključio.  Kada je dobio poziv iz kluba bio je spreman razgovarati da i u narednoj sezoni nosi dres tima sa Grbavice, ali je razgovor otišao u drugom pravcu.  - Dobio sam poziv od sportskog direktora da dođem u klub. Pritom jedan moj dobar drug mi kaže, nemoj da ti padne na pamet da kažeš da nećeš da igraš više. Ja dolazim u klub sa namjerom da ostanem, spreman sam ja. Kontam bit će neko natezanje, neki razgovor, da me privole da ostanem, da sam bitan itd. Ja dolazim sa takvom percepcijom da ide u tom pravcu. I kažu mi da pređemo na stvar, direktor mi kaže: Edine klub više ne računa na tebe. Ostao sam šokiran. Pitao sam je li ozbiljno? Rekao sam da sam se nadao da će me nagovarati da ostanem da igram, ali kažem dobro super. Ja sam sišao niz one stepenice i osjetio sam olakšanje neko, neki teret je "spao" s mene. Nisam se osjećao uvrijeđenim, ali mi nije bilo jasno zašto nije naša generacija, malo više uključena u rad kluba. Mislim da možemo doprinijeti boljem radu kluba. Ali tako je trebalo biti. Rado odem na Grbavicu, čujem se s ljudima, to je moj klub i uvijek će biti. Cocalić je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine upisao je 10 nastupa, a interesantno je da je bio dio ekipe koja je osvojila Kirin kup u Japanu, kada je sa klupe Zmajeve predvodio Mehmed Baždarević. U novoj epizodi podcasta (IN)Direkt Edin Cocalić otvoreno govori o mnogim temama. Kako je došlo do debija za tim sa Grbavice i kako je izgledao odlazak iz Željezničara u inostranstvo? Šta je naučio igrajući u različitim državama i ligama? Koji treneri i saigrači su ostavili najveći trag? Kako danas gleda na reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Ovo su samo neke od tema o kojim smo pričali tokom podcasta. Ne propustite razgovor s čovjekom koji je tokom cijele karijere bio sinonim za pouzdanost, karakter i profesionalizam. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...