Advertise on podcast: Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail Ima jedan dio Bosne i Hercegovine, koji je po mnogo čemu drugačiji - u slučaju izbora to se ne odnosi na rezultate, već na način glasanja: u Brčko Distriktu, naime, birači se opredjeljuju za koju će entitetsku vlast glasati.  Ovaj naš kutak na Savi ima BDP iznad 15.000 maraka po stanovniku i iznad je prosjeka zemlje, a godišnji proračun je 2026. gotovo 450 miliona. Per capita to je oko 5.500 maraka, ubjedljivo najveći u našoj zemlji. No, naš gost, podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović - osim što dolazi iz Skupštine Distrikta - zanimljiv je i po jednom svima značajnom podatku, najmlađi je zastupnik. Adnan Karamujić je rođen 26. maja 2003. godine, a s liste Naše stranke izabran je s nepunom 21 godinom. Danas je nezavisni poslanik, grafički dizajner, koji je nedavno skrenuo pažnju javnosti kada je šefa policije u Distriktu jasno upozorio kako nema prava birati na koja će zastupnička pitanja odgovarati. Kako gleda na izbore u Srbiji? Šta je sa studentima u našoj zemlji, jesu li oni zadovoljni, pa se ne bune? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail U novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gostuje arhitekta Emir Salkić, autor postavke izložbe „DIASPONA - Dolazim kući“, otvorene 8. oktobra u auli Željezničke stanice u Sarajevu, u okviru međunarodnog arhitektonskog događaja „DIASPONA: Sarajevska škola arhitekture u svijetu“. Izložba je nastala na inicijativu arhitekte Hasana Ćemalovića, a njen koncept razvijao je tim. Njihova ambicija bila je napraviti postavku koja će izaći izvan zidova Željezničke stanice, ali i izvan uobičajenih granica arhitektonskih izložbi. Umjesto predstavljanja arhitekture isključivo kroz panoe, makete i rendere, željeli su ponuditi iskustvo koje posjetioca uključuje na drugačiji način, potiče radoznalost i otvara prostor za razumijevanje arhitekture kao dijela svakodnevnog života. - Godinama sam prilično rezervisan prema arhitektonskim izložbama. Ne zato što me arhitektura ne zanima, naprotiv, nego zato što izložbe koje bi mi trebale biti najbliže često ostanu zatvorene u vlastitom jeziku. Panoi, makete, renderi, ozbiljni ljudi koji ozbiljno gledaju ozbiljne projekte. Najbolje izložbe kojih se sjećam nisam samo gledao. Doživio sam ih. Nešto sam dotakao, čuo, pomirisao, kroz nešto prošao. Ponio sam iskustvo, a ne samo informaciju, kazao je Salkić. Upravo je takav pristup obilježio i rad na izložbi „DIASPONA - Dolazim kući“, koja je zamišljena kao prostor susreta s arhitekturom i njenim značenjima, dostupan i onima koji nikada nisu otvorili arhitektonski časopis.  - Nije nas zanimala još jedna izložba koja će arhitektima objašnjavati arhitekturu. Pokušavali smo napraviti nešto mnogo teže - izložbu koja će biti zanimljiva nekome ko možda nikada nije otvorio arhitektonski časopis. To je izložba o filozofiji arhitekture, istakao je Salkić. Jedna od važnih tema podcasta bila je i njegova saradnja s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“ te angažman na izgradnji Roditeljskih kuća u Sarajevu i Tuzli. Govorio je o tome kako je došlo do saradnje i koliko je važno da arhitektonsko znanje bude stavljeno u službu ljudi kojima je podrška najpotrebnija. Osvrćući se na svoj rad na Roditeljskoj kući, naglasio je da ga je uradio bez skrivenih motiva, otvarajući i šire pitanje društvene odgovornosti arhitekata i mogućnosti da arhitektura odgovori na stvarne ljudske potrebe. Iako je arhitektura njegov profesionalni poziv, Salkić ne prestaje stvarati ni izvan projektantskog rada. Tehnologija mu je prijatelj, a slobodno vrijeme voli provoditi u radionici, praveći stvari vlastitim rukama. Tako je nastao Tochak, drveni balans bicikl namijenjen djeci uzrasta od dvije do pet, pa i šest godina, zavisno od njihovog razvoja. Ovaj projekat spaja njegovu sklonost tehnologiji, praktično znanje, kreativnost i ljubav prema ručnoj izradi, pokazujući kako ideje mogu dobiti sasvim konkretan oblik i pronaći svoje mjesto u svakodnevnom životu. O tome kako se našao u svijetu izrade drvenih balans bicikala, šta ga pokreće da stalno istražuje i stvara te kako povezuje različite oblasti svog interesovanja, govorio je otvoreno i uz prepoznatljivu dozu humora. - Uvijek kažem da sam jedini čovjek koji ima napismeno da je izmislio tochak (točak). Ako mi ne vjerujete, pogledajte na internetu, kazao je kroz smijeh. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Student medicine Smail Idrizović prošao je kroz teško i neizvjesno razdoblje nakon što su se, pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja, počele javljati prve zdravstvene tegobe. Ono što je u početku izgledalo kao izolirana nesvjestica ubrzo je preraslo u dugotrajnu potragu za odgovorima i suočavanjem s pogrešnom dijagnozom. - To je sve počelo kada sam bio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kada se desila prva nesvjestica. Tada je, zapravo, počeo cijeli haos oko zdravlja, prisjetio se Smail.  Iako prva nesvjestica nije odmah izazvala ozbiljniju reakciju, četiri mjeseca kasnije situacija se ponovila. Nakon ponovljene nesvjestice uslijedile su pretrage i hospitalizacija. Tada mu je saopćena dijagnoza multiple skleroze, i to u teškoj fazi. Prema onome što mu je tada predstavljeno, postojala je bojazan da bi bolest mogla brzo napredovati, uz mogućnost gubitka vida i ozbiljnih posljedica po pokretljivost. Usprkos ozbiljnosti situacije, Smail je osjećao da dijagnoza ne odgovara onome što je primjećivao kod sebe. Odlučio je odbiti ponuđenu terapiju, vjerujući da je potrebno nastaviti potragu za pravim uzrokom njegovih tegoba. - Svjesno sam odbio terapiju. Imao sam neki svoj instinkt i osjećaj da postoji nešto drugo. Završio sam srednju medicinsku školu, poznavao sam osnovne simptome i vidio sam da kod mene tih simptoma zapravo nema, kazao je Smail. U tim trenucima veliku podršku pružala mu je majka. Smail je otkrio da se i prije zdravstvenih problema suočio s velikim životnim gubicima, među kojima je bila i smrt njegovog oca. Nakon što je odbio predloženu terapiju, odlučio je potražiti drugo mišljenje. Pronašao je doktoricu koja se godinama bavila multiplom sklerozom, a ona ga je hospitalizirala i uputila na dodatne pretrage, uključujući lumbalnu punkciju. Na rezultate je čekao gotovo mjesec dana, u neizvjesnosti koja mu se činila beskrajnom.  - To su bile noći koje su bile preduge. Kasnije je stigao nalaz koji je pokazao da se ne radi o multiploj sklerozi i da je dijagnoza bila pogrešna, prisjetio se.  Kako navodi, bio je uvjeren da bi prihvatanje terapije namijenjene toj dijagnozi moglo imati ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje. Ipak, ni nakon što je multipla skleroza isključena, potraga nije bila završena. Ljekari su mu saopćili da zdravstveni problem postoji, ali da njegov uzrok još nije poznat. - Doktorica mi je rekla: Smaile, vi imate nešto, ali mi ne znamo šta vam je. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji, ispričao je. Suočen s novim pitanjima, Smail je odlučio samostalno istraživati. Naredna tri do četiri mjeseca posvetio je proučavanju stručnih medicinskih članaka i radova ljekara iz različitih dijelova svijeta, pokušavajući pronaći objašnjenje za ono što mu se dogodilo.  Tokom tog istraživanja posumnjao je na lajmsku boreliozu, odnosno neuroboreliozu, koja može zahvatiti nervni sistem. Rezultati su potvrdili prisustvo borelioze, a utvrđeno je i da je bolest bila povezana s lezijom na mozgu. - Doktorica mi je rekla da sam došao na vrijeme. Da nisam, vjerovatno bi se promjene nastavile razvijati, kazao je Smail. Smail se prisjetio da je prije petnaestak godina imao ujed krpelja, ali tada nije mogao pretpostaviti da bi taj događaj mogao biti povezan s kasnijim zdravstvenim problemima. - Okidač za bolest je bio stres. Završetak srednje škole, prijemni ispit, upis na fakultet, a uz sve to ispratili smo i dvije smrti. To je posebno stresna situacija, ispričao je Smail, osvrćući se na period u kojem su se pojavili simptomi.  Prije prvih nesvjestica primijetio je da mu predmeti iznenada ispadaju iz ruku. Potražio je pomoć neurologa, ali je pregled bio uredan, kao i krvne analize.  - Držim čašu da se napijem vode i odjednom mi ispadne. To mi je bilo nevjerovatno, prisjetio se.  Iako je znao da borelioza postoji, priznaje da ranije nije bio svjestan koliko se često javlja u našem području.  - Znao sam da bolest postoji, ali nisam znao da je toliko rasprostranjena kod nas i da je toliki broj krpelja zaražen, kazao je.  Posebno težak dio njegovog iskustva bila je mogućnost da dobije terapiju koja nije odgovarala njegovom stvarnom zdravstvenom problemu. Doktorica mu je to objasnila slikovitim poređenjem. - Rekla mi je da je to isto kao kada vozite automobil koji koristi benzin, a vi u njega sipate dizel, zaključio je Smail. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Od uspješne karijere u njemačkom Siemensu do vlastite kompanije u Bosni i Hercegovini sa 180 zaposlenih. Životna priča dr. Advana Begovića, osnivača i predsjednika uprave kompanije STAMEN, pokazuje kako povratak u domovinu ne mora značiti odustajanje od velikih ambicija. Naprotiv, za njega je to bio početak potpuno novog profesionalnog poglavlja. U novoj epizodi podcasta Životna škola, Begović govori o odrastanju u izbjeglištvu, školovanju u Njemačkoj, radu u velikim svjetskim kompanijama i odluci da vlastito znanje i iskustvo uloži u razvoj domaće industrije. Iz Banje Luke je, kako kaže, prisilno otišao sa osam godina. Njegova porodica u Njemačkoj je počinjala ispočetka, a on je već kao dječak naučio da se za uspjeh mora dodatno boriti. Nakon studija i doktorata u Aachenu, karijeru je gradio u njemačkoj industriji, a potom dobio priliku da postane dio najvišeg menadžmenta Siemensa. Ipak, želja za povratkom nikada nije nestala. - Jedna je motivacija inat nekog malog dječaka koji je protjeran iz svoje rodne zemlje, iz svog rodnog grada, da se vrati opet na mjesto odakle potiče i da ipak pokaže da se tu može živjeti, da se tu može uspjeti, i ipak da se vrati tamo, na ono mjesto gdje on smatra i osjeća da pripada, govori Begović. U Sarajevo je 2020. godine došao na nekoliko sedmica, planirajući raditi od kuće tokom pandemije. Tek nekoliko godina kasnije shvatio je da se zapravo trajno vratio. Kompaniju STAMEN osnovao je 2021. godine, s idejom da u BiH proizvodi modularne objekte namijenjene evropskom tržištu. Počeci nisu bili jednostavni. Prve proizvode razvijali su uz pomoć dostupnih stručnih materijala, YouTube videa i domaćih partnera, a prva dva modula proizveli su u fabrici u Travniku. Velika prilika stigla je kada je njemačkom kupcu hitno trebalo 46 modula za školu. Begovićeva kompanija tada nije imala ni vlastiti proizvodni pogon ni dovoljno radnika. Ipak, prihvatili su izazov i uspjeli realizirati projekat koji im je otvorio vrata tržišta. Danas kompanija ima četiri proizvodna pogona, a Begović ističe da BiH nudi mnogo više poslovnih mogućnosti nego što se često predstavlja. - Ja sad kad gledam unazad, smatram da je Bosna idealna zemlja za startupove, kaže Begović. Govorio je i o odlasku radnika i mogućnosti povratka dijaspore. Begović otkriva da su u njegovoj kompaniji zaposleni i ljudi koji su ranije radili kod njihovih kupaca u Njemačkoj. Smatra da bi domaće kompanije trebale organizirati sajmove zapošljavanja upravo u zemljama u kojima živi bh. dijaspora. Govoreći o primanjima, navodi da je STAMEN u protekle tri godine povećao plate zaposlenicima za više od 40 posto. - Čisto da gledamo financijski, smatram da smo dostigli već jedan nivo gdje ljudima postaje neisplativo ići, poručuje, naglašavajući da govori iz perspektive vlastite kompanije i iskustava s drugim poslodavcima. Begović se osvrće i na radne navike, odnos prema zaposlenicima i potrebu za većom produktivnošću, ali i na vlastite poslovne greške. Otkriva kako je kompanija postala žrtva cyber kriminala i izgubila novac zarađen na početku poslovanja. Na kraju razgovora odgovara i na pitanje koje najbolje zaokružuje njegov životni put: kada bi danas ponovo birao između Njemačke i Bosne i Hercegovine, gdje bi želio živjeti? - Ja sam najsretniji čovjek, to često puta kažem, ostvario sam nekako svoj "bosanski san", kaže Begović. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Naš je gost, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, Igor Stojanović, do izbora novog vrha Federacije njen potpredsjednik. No, upravo je on taj živi dokaz da Sarajevo drži do svoje etničke šarolikosti: na listi SDP-a, naime, u izbornoj jedinici 11 za federalni parlament bio je treći. Pa je ipak s 4.600 osvojenih glasova - još nedostaje provjera jednog biračkog mjesta - ubjedljivo osvojio mandat.  Rijetko, zaista iznimno rijetko se događa da nositelja liste, a SDP je iz nekog razloga odlučio da to bude Nerin Dizdar, ministar u federalnoj Vladi, neko preskoči. Sarajlije u pet općina - Centar, Novo Sarajevo, Stari Grad, Vogošća i Ilijaš - koje glasaju za ovu listu, nisu imali dilema, pa je jedan osvojeni SDP-ov mandat pripao našem gostu.  Kako komentira ishode izbora, je li očekivali drugačije? Koliko je realno očekivati dogovor za državnu vlast i kad? Šta misli o koaliciji SDP-SDA? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Dijete odlazi u sobu u devet navečer, a roditelji vjeruju da spava. Međutim, ono ostaje budno uz telefon do tri ili četiri sata ujutro. Već nekoliko sati kasnije mora ustati i krenuti u školu, bez doručka i dovoljno energije. Umor pokušava nadoknaditi energetskim napitkom, a nedostatak koncentracije, nervoza i iscrpljenost postaju dio njegove svakodnevice. Upravo je ovakva situacija bila povod za razgovor s magistricom nutricionizma Milom Babić u novoj epizodi podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj se govorilo o prehrambenim navikama djece i žena, utjecaju sna na zdravlje, ali i opasnostima restriktivnih dijeta. Babić objašnjava da se problemi s kojima se suočavaju djeca ne mogu posmatrati odvojeno. Nedostatak sna, nepravilna ishrana, stres i fizička aktivnost međusobno su povezani, a roditelji često ne primjećuju prve znakove da je potrebno mijenjati navike. Posebno upozorava na energetska pića, koja djeca sve češće doživljavaju kao obične slatke napitke. Jedna limenka, zavisno od proizvođača, može sadržavati od 80 do 300 miligrama kofeina, uz značajne količine dodanog šećera. - Slažem se generalno da energetska pića nisu za taj uzrast. Problem je i generalno u svijetu, nije samo u napitku, nego da je to postala kultura, ističe Babić. Naglašava da kofein ne može nadoknaditi nedostatak sna, a roditeljima savjetuje da umjesto stalnih zabrana i sukoba pokušaju izgraditi odnos povjerenja s djecom. - To je najteži posao u odgoju djece, odgajati sebe, poručuje nutricionistica, dodajući da roditelji vlastitim primjerom mogu postići mnogo više nego lekcijama i galamom. Razgovor otvara i pitanje djece koja treniraju, ali ne unose dovoljno kvalitetnih nutrijenata. Babić objašnjava zašto proteinske čokoladice i napici nisu zamjena za raznovrsnu ishranu te zbog čega suplementacija treba biti dodatak, a ne osnova jelovnika. Drugi dio epizode posvećen je ženama koje, pokušavajući postići željenu tjelesnu težinu, često pribjegavaju strogim dijetama i drastičnom smanjenju kalorijskog unosa. - Nekad trebate početi jesti više da biste smršali, zato što organizam naš, naravno, preživio toliko hiljada godina, nije glup, ima svoje adaptivne metode, objašnjava Babić. Prema njenim riječima, dugotrajna restrikcija hrane može dovesti do gubitka mišićne mase, smanjenja potrošnje energije i vraćanja izgubljenih kilograma nakon završetka dijete. Govorilo se i o takozvanom sporom metabolizmu, razlikama između žena koje imaju istu tjelesnu težinu, važnosti treninga snage i opasnostima nekontrolisanog korištenja suplemenata. - Obavezna konsultacija ljekara prije početka korištenja bilo koje suplementacije, upozorava Babić. Na kraju razgovora izdvojila je tri navike kojima bi trebalo posvetiti više pažnje: redovan unos povrća i vlakana, stvaranje kvalitetnih uslova za spavanje i roditeljski primjer u izgradnji zdravih prehrambenih navika. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail S Dinom Abazovićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Dragan Markovina razgovarao je o teškim temama na koje je, čini se, gotovo nemoguće dati konačne odgovore. Počeli su od nedavno održanih općih izbora u Bosni i Hercegovini, čiji je ishod izgledao kao povratak u 1990. godinu, s tom razlikom što je SNSD zamijenio SDS. Abazović je istakao da je važna novost na ovim izborima nova tehnologija koja je ustvari ukazala na stvarni broj ljudi u zemlji, a zaključio je kako su rezultati umnogome ovisni o činjenici da ljudi vodeće nacionalne stranke još uvijek doživljavaju više kao pokrete, nego kao partije. Što je i razlog nemogućnosti povezivanja na klasnoj osnovi.  Daytonska struktura zemlje i činjenica da su na nekoliko prvih postratnih izbora nacionalne stranke zapravo bile moćnije od države, nakon čega su je preuzele, suštinski onemogućava stvaranje međunacionalnih stranaka i pokreta. Sve skupa dodatno koči činjenica da je, promjeni kulturne svijesti potrebno oko 60 godina. Tim povodom otvorili smo i temu prvog diskontinuiteta i stvaranja novog čovjeka od 1945. do 1990. i zatim drugog koji traje do danas, a pokušava poništiti ishod socijalističkog nasljeđa. Razgovarali su o epohi poraza ljevice, mogućnosti pobjede fašističkih snaga u zemljama Evropske unije i pitanju zašto ljevica ostaje na kritici Zapada, Amerike i EU, a ne uspijeva ponuditi novi internacionalizam i drugačiju viziju evropske budućnosti.  Bilo je riječi i o velikom povratku religije, o tome kako su nakon vrijednosti Oktobarske revolucije, sada dovedene u pitanje i vrijednosti prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, od jednakosti, bratstva do vjere u progres. Postavilo se i pitanje kako danas braniti te vrijednosti kad je ono što su neupitno najavljivale, a to je svijetla i progresivna budućnost, palo u vodu. Markovina i Abazović razgovarali su i o današnjoj Srbiji, posebno o izbjegavanju suočavanja s nacionalizmom i prošlošću u dijelu studentskog pokreta. Otvorili su i pitanje novog rata u Bosni i Hercegovini. Abazović smatra da za njega nema dovoljno ljudi spremnih da ratuju, ali da je sve drugo moguće. Na kraju su se vratili pitanju suočavanja s prošlošću i njegovog neuspjeha: zašto nismo pronašli vlastiti model i pristup, zašto nam je pamćenje tako kratko i zašto pamćenje i sjećanje nisu isto? Ljudi u Bosni i Hercegovini, kaže Abazović, temeljno su obespravljeni, a većina je uronjena u kolektivno „mi“. Jesmo li zato osuđeni na beskonačno loše? Možda nam nije potrebno novo bratstvo i jedinstvo, nego drugost i jedinstvo, mogućnost zajedničkog života bez potrebe da svi mislimo i osjećamo isto. A nova velika generacija, ona koja bi mogla otvoriti drugačiju perspektivu, tek se treba dogoditi. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Ana Golić, diplomirani kozmetolog i gošća Oslobođene, upozorila je na sve raniji interes djece za kozmetičke proizvode, ali i na utjecaj društvenih mreža, influensera i poznatih ličnosti na njihove navike.  Govoreći o tome da joj u praksi dolaze sve mlađi klijenti, Golić je istakla da postoje pokazatelji da se dobna granica ulaska u pubertet pomjera prema ranijem uzrastu, zbog čega djeca sve brže ulaze u svijet odraslih i počinju pokazivati interes za njegu kože i kozmetiku. Prema njenim riječima, mladi danas imaju pristup velikom broju informacija, koje brzo usvajaju, ali to ne znači da uvijek razumiju proizvode koje koriste i njihove namjene.  - Oni nekad apsolutno ne znaju zašto to koriste, ali žele koristiti ono što koristi neka pjevačica, neka influencerica ili neko koga prate, za koga smatraju da je lijep i ko im je na neki način uzor, kazala je Golić.  Dodala je da djeca često dolaze s već formiranim željama, navodeći proizvode koje već koriste i raspitujući se o tome šta bi još mogli dodati svojoj rutini njege.  - Uvijek se trudim da poštujem njihove želje i da ih razumijem. Ali komunikacija uvijek ide ka tome: manje je više, istakla je Golić, naglašavajući važnost odmjerenog pristupa kozmetici i osvještavanja mladih o tome šta im je zaista potrebno. Golić ističe da se njega kože mora prilagoditi uzrastu, jer ono što odgovara ženi od 30 ili 40 godina ne znači da je potrebno i djetetu od 10, 11 ili 12 godina. Upozorava i da neprimjereni proizvodi mogu izazvati alergijske reakcije i povećanu osjetljivost kože, zbog čega je važno da djeca ne preuzimaju rutine odraslih niti nasumično koriste preparate koje vide na društvenim mrežama. - Koža je tvoj najveći organ. Sve što sada mažeš na svoju kožu ide u tvoj krvotok, objašnjava Golić, navodeći da djeci nastoji približiti potencijalne rizike na način koji mogu razumjeti.  Čišćenje, blaga hidratacija i zaštita od sunca trebali bi biti temelj njege dječje kože, dok upotrebu brojnih kozmetičkih preparata treba izbjegavati. Roditelji pritom moraju voditi računa o sastavu proizvoda i njihovoj prilagođenosti osjetljivoj dječjoj koži.  Na pitanje koji se sastojci nikako ne bi trebali naći u rutinama djece, Golić je ponudila jednostavan odgovor.  - Ja ću reći vrlo jednostavno: ne treba im ništa, kazala je Golić, pojašnjavajući da, ukoliko se već uvode određeni koraci njege, oni trebaju biti jednostavni i prilagođeni potrebama dječje kože.  Prema njenim riječima, osnovna rutina trebala bi obuhvatiti tri koraka: čišćenje kože, blagu hidrataciju i zaštitu od sunca. Kada je riječ o hidrataciji, navela je pantenol kao jedan od primjera sastojaka koji se mogu pronaći u jednostavnim proizvodima za njegu. Golić je naglasila da ni izbor proizvoda za zaštitu od sunca ne treba prepustiti slučaju. Iako je zaštita kože od UV zračenja važan dio njege, potrebno je odabrati preparat koji odgovara uzrastu i potrebama djeteta. Istakla je da roditelji trebaju obratiti pažnju na sastav proizvoda, mogućnost začepljenja pora i potencijalne alergijske reakcije. Zbog toga smatra da roditelji trebaju biti informisani o preparatima koje kupuju djeci i voditi računa o tome da njihova upotreba bude opravdana stvarnim potrebama kože, a ne trendovima koji se nameću putem društvenih mreža. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Čemu se možemo nadati, a od čega trebamo strahovati?  S nama je, u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, još uvijek državni ministar spoljnih poslova, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Dino Konaković. Njegov angažman se u proteklom mandatu mjeri važnim povratkom naše zemlje u prijestonicu Evrope, ali i raskrinkavanjem kočničara euroatlantskog puta. U narednom sazivu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine izabran je za zastupnika, a NiP se - kako je sam već više puta rekao - nadao boljem rezultatu.  Konaković je, gostujući u podcastu Direktno sa Vildanom, govorio je o izboru novog reisu-l-uleme, protekloj izbornoj kampanji, odnosima s Evropskom unijom, međunarodnom lobiranju Milorada Dodika i formiranju nove vlasti. Posebno se osvrnuo na tvrdnje o navodnoj podršci Saudijske Arabije secesiji Republike Srpske, dokumentaciju o lobističkim aktivnostima koju je dostavio američkim institucijama, ali i na odgovornost vlastite stranke za izborni rezultat. Kakve naša zemlja ima odnose sa Saudijskom Arabijom? Kakav je odnos službenog Washingtona danas prema našoj zemlji? Šta je NiP dobio na izborima i šta planiraju? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Irfan Mirza jedan je od vrhunskih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i čovjek koji je svoje znanje stavio u službu Bosne i Hercegovine. Iako nije Bosanac po rođenju, BiH je njegovo opredjeljenje. Oženjen je Sabinom, porijeklom iz Donjeg Vakufa, s kojom ima tri sina, a njihova porodica danas je jedan od lijepih primjera bosanske dijaspore koja svoju zemlju predstavlja i promovira u Sjedinjenim Američkim državama. Na konferenciji „Bosna i Hercegovina u doba umjetne inteligencije“ Mirza je govorio o pitanju koje će za našu budućnost biti presudno: ako sami ne predstavimo sebe u svijetu umjetne inteligencije, drugi će to učiniti umjesto nas. Umjetna inteligencija uči iz podataka koji su joj dostupni. Ako o jednoj zemlji, njenoj historiji, kulturi i jeziku nema dovoljno kvalitetnih i vjerodostojnih podataka, njena slika u digitalnom svijetu može biti nepotpuna ili pogrešna. Mirza je, u podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, naveo primjer Portugala. Zbog ogromne količine podataka na portugalskom jeziku koji dolaze iz Brazila, postojala je opasnost da umjetna inteligencija neke sadržaje pogrešno pripiše Portugalu. Zato su napravili vlastitu platformu Amália, nazvanu po velikoj portugalskoj pjevačici Amáliji Rodrigues, kako bi sačuvali i sistematizovali znanje o sebi. I upravo je to ideja platforme koju Irfan želi postaviti za Bosnu i Hercegovinu. Dao joj je radni naziv HALID. Ime je simbolično zbog Halida Bešlića, čija je muzika decenijama povezivala ljude ovog prostora, prelazeći granice, identitete i podjele. Ali HALID može imati i drugo, savremeno značenje, kao akronim na engleskom jeziku: HALID - Heritage, Archives, Language, Identity, Data (baština, arhivi, jezik, identitet i podaci). U tih pet riječi stane i sama ideja projekta: sačuvati naslijeđe, arhivirati znanje, zaštititi jezik, dokumentovati identitet i sve to pretvoriti u kvalitetne i dostupne podatke za budućnost. Jer u svijetu umjetne inteligencije vrijedi jednostavno pravilo: ono čega nema u podacima, lako može postati nevidljivo. Čovjek je na ovim prostorima ostavio trag još prije 12.000-14.000 godina, crtežom u Badanjskoj pećini. Danas moramo ostaviti i svoj digitalni trag. Ne budemo li adekvatno zastupljeni u novoj cloud memoriji svijeta, drugi će govoriti o nama.  Zato, dok mi o sebi, oni o nama. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Nova epizoda Oslobođene donosi priče onih čiji se glas često ne čuje dovoljno. Među njima su i roditelji djece s poteškoćama u razvoju, koji se godinama bore za prava svoje djece, ne samo tokom djetinjstva, već i nakon njihovog 18. rođendana. U Bosni i Hercegovini brojni roditelji pokušavaju ostvariti prava koja im pripadaju zakonom, ali i osigurati uslove za dostojanstveniji i kvalitetniji život svoje djece.  Koliko je taj put težak i šta se dešava kada sistem ne nudi dovoljno odgovora? O tome govore dvije majke, Belma Alibegović Goran i Alma Mehanović, koje su, zajedno s udruženjem, pokrenule inicijativu i peticiju s ciljem ostvarivanja prava porodica djece s poteškoćama u razvoju. Koja prava traže, s kakvim se preprekama suočavaju i može li njihov glas donijeti promjene? Belma je prve znakove da se razvoj njenog sina razlikuje od razvoja njegovih vršnjaka primijetila kada je imao dvije godine. Nije govorio, ljuljao se naprijed-nazad i posebno su ga privlačili predmeti koji se vrte. - Dijete mi je imalo dvije godine i uopšte nije pričalo. Pretraživala sam po internetu i vidjela da djeca već sa dvije godine trebaju imati neki fond riječi. On nije imao nijednu, prisjeća se Belma.  Iako je slušala savjete da će progovoriti i da je riječ samo o fazi, odlučila je potražiti odgovore. - Čujete priče: "Ja sam se ljuljao, pa je prošlo, lijen je - muško je, progovorit će..." Ali valjda meni taj majčinski instinkt nije dozvolio da čekam šta će se desiti, kaže Belma. Prvi pregledi nisu donijeli konkretne odgovore. Govorili su joj da je dijete još malo i da je rano za dijagnozu. Belma, međutim, nije željela čekati. Danas ima devet godina, a Belma ističe da je zadovoljna njegovim napretkom. Dijagnosticiran mu je disharmoničan razvoj s elementima autizma.  Alma je majka tri djevojčice, 13-godišnjakinje i sedmogodišnjih blizanki koje, također, imaju dijagnozu disharmoničnog razvoja s elementima autizma. Njene blizanke još uvijek nisu verbalne, ne govore i nose pelene. Alma kaže da su prve znakove primijetili mnogo prije nego što su djevojčice dobile dijagnozu. Kada su imale oko dvije godine, odlučili su potražiti stručnu pomoć, ali tada nisu dobili odgovore koje su očekivali. - Mi smo izgubili puno vremena zbog needuciranih ljudi. Kad su imale oko dvije godine odlučili smo potražiti stručnu pomoć. Međutim, nakon pregleda djevojčica, rekli su nam da njima nije ništa i da bi djevojčice do tri godine trebale pričati, prisjeća se Alma. Iako su kao roditelji osjećali da nešto nije u redu, poslušali su savjet i sačekali. Alma smatra da je jedan od problema i nedostatak stručne podrške i edukacije u manjim sredinama, zbog čega porodice često gube dragocjeno vrijeme. Djevojčice već dvije godine idu u Udruženje, a dvije godine su radile i s logopedom. Ipak, napredak je, kaže Alma, mali. Za roditelje djece s poteškoćama u razvoju, svakodnevni život često znači suočavanje s nerazumijevanjem i predrasudama. Belma kaže da ljudi uglavnom imaju razumijevanja kada se o autizmu i drugim razvojnim poteškoćama govori načelno, ali da je situacija drugačija kada se s takvim ponašanjem susretnu u svakodnevnom životu. Svi mi pričamo o dijagnozama, o stanjima, i svi nekako suosjećamo. Ali kad dođe praktičan primjer, gdje treba pokazati tu empatiju i saosjećanje, onda to više nije ono o čemu smo pričali. Belma se prisjetila i situacija iz igraonica i javnih prostora u kojima su joj ili njenoj porodici ljudi otvoreno poručivali da njeno dijete nije dobrodošlo. - Imali smo raznih situacija gdje nam priđe žena u igraonici i kaže: On nije za ovu igraonicu, govori Belma. Alma, zbog iskustava koja je imala, danas pažljivo bira kada će otići u igraonicu ili park.  - Ako ću da ih izvedem u igraonicu ili u park, gledam kad ima najmanje gužve, zato što ni tu nismo dobro došli, kaže Alma. Ističe da roditelji često umjesto podrške dobijaju pitanje: Zašto? Zašto njihova djeca idu na more, zašto izlaze kada je gužva i zašto su uopće prisutna u javnim prostorima. Za porodice poput njene, odgovor je jednostavan: i njihova djeca imaju pravo biti dio društva. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Mladi danas imaju pristup gotovo neograničenoj količini informacija, ali znati pronaći informaciju nije isto što i znati šta s njom uraditi. Upravo od te razlike počinje nova epizoda podcasta Životna škola, čiji je gost Jasmin Poturović, advokat s profesionalnim iskustvom u borbi protiv terorizma, korporativnom sektoru i namjenskoj industriji, ali i čovjek koji se više od dvije decenije bavi borilačkim vještinama. Poturović se posljednjih godina posebno obraća mladim muškarcima, govoreći o disciplini, odgovornosti, samokontroli, snazi i potrebi da pronađu svoje mjesto i svrhu. U Životnoj školi otvorio je pitanje, ko danas dječake priprema za svijet odraslih? Govoreći o odgoju, Poturović smatra da porodica vlastitu odgovornost ne može jednostavno prebaciti na državu. To objašnjava i na primjeru zahtjeva za vraćanje vojnog roka. - Mi želimo na državu da prenesemo ono što mi kao porodica nismo uspjeli da instaliramo svojoj djeci, odnosno mladim muškarcima. Kao, naučit će ga vojska disciplini. Stani, zar to nije nešto što je trebao da ga nauči roditelj ili roditelji tokom odrastanja? Ja sam za to da porodica i društvo, kao šira društvena zajednica, preuzmu odgovornost na sebe i kažu: da, mi trebamo da naučimo tu djecu disciplini, govori Poturović. Prema njegovom mišljenju, upravo porodica i šira zajednica trebaju djecu učiti disciplini i odgovornosti te ih pripremati za ono što ih očekuje u odrasloj dobi. Veliki dio razgovora posvećen je borilačkim sportovima. Poturović smatra da oni mladom čovjeku mogu ponuditi mnogo više od sposobnosti fizičke borbe. Govori o prihvatanju poraza, disciplini, istrajnosti, kontroli vlastite snage, empatiji i odnosu prema autoritetu. Posebno naglašava značaj sportova punog kontakta, poput boksa, kikboksa, džuda, jiu-jitsua ili MMA. - Ako ti dobiješ te batine i dođeš opet sutra na trening, to je početak ostatka tvog života. Jer neko te istukao, ponizio te, pod navodnicima te ponizio. Svi su vidjeli da si ti dobio batine. I ti si došao sutra po još. Čemu te to uči? Uči te da ne odustaješ, uči te disciplini, da moraš opet doći iako je teško, iako je problem, objašnjava Poturović. Razgovor otvara i osjetljivu temu vršnjačkog nasilja, kao i pitanje kakve uzore dječaci danas pronalaze kada ih više ne vide u porodici ili neposrednom okruženju. Poturović smatra da je mladom muškarcu potreban autoritet koji će mu pokazati granice, strukturu i disciplinu, a idealno bi bilo da je to otac, iako tu ulogu, prema njegovom mišljenju, mogu imati i drugi bliski muškarci. Jedna od centralnih tema epizode jeste i samo značenje muškosti. - Muškarac je neko ko služi i štiti. Oduvijek. Jednostavno smatram da je muškarac neko ko ima svrhu. A ta svrha je da služi i da štiti, kaže Poturović i dodaje da muškarcu treba svrha veća od njega samog i kritikuje radikalni individualizam u kojem čovjek postaje usmjeren isključivo na vlastite potrebe, status i imovinu. Od Marka Aurelija i stoicizma do obrazovanja, uličnog iskustva, roditeljstva i borilačkih vještina, razgovor pokušava odgovoriti na pitanje kako od dječaka napraviti odgovornog odraslog čovjeka. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Naša država Bosna i Hercegovina je izabrala. No, najveći pobjednik ovih izbora su nove tehnologije: Bosanci i Hercegovci su pokazali da - šta god o njima mislili oni za koje su glasali - nemaju problem sa aparaturom koja vraća povjerenje u demokratske procese.  Naš gost u podcastu Direktno sa Vildanom Selimbegović je danas najtraženiji u Bosni i Hercegovini: Vehid Šehić, predsjednik Strateškog odbora Koalicije Pod lupom. Rođen je u Tuzli, u Sarajevu je diplomirao pravo, bio je tužutelj, advokat, sudija, član i predsjednik Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, jedan od osnivača, a onda i predsjednik Foruma građana Tuzle, zapravo višedecenijski zagovornik prava, zakonitosti i pravde u ovoj zemlji, ali i regionu, dosljedni borac za ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom i koliko god to bilo nemoderno u današnjem populističkom svijetu - uporni zagovornik ljudskih prava i dosljedni borac za druge i drugačije.  Šta kažu aktivisti Koalicije Pod lupom i koji su njihovi najvažniji zaključci? Koliki procent otpada na krađe? Kako bi objasnio uspjeh Stranke za Bosnu i Hercegovinu? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail Gotovo svaki pušač zna da je pušenje štetno. Upozorenja su na kutijama cigareta, o posljedicama se govori decenijama, a, kako kaže Danis Okić, čak i djeca vrlo rano znaju šta cigarete rade zdravlju. Pa ipak, milioni ljudi nastavljaju pušiti. Zašto? Upravo je to pitanje u središtu nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu, u kojoj Almir Maljević razgovara s Danisom Okićem, osnivačem platforme za borbu protiv pušenja i nikotinske ovisnosti, koji je, kako je navedeno u podcastu, pomogao više od 1.200 ljudi da se riješe ovog problema. Okić tvrdi da objašnjenje nije u tome što pušači ne znaju koliko su cigarete štetne. - Čovjek ne puši iz razloga zbog kojeg bi trebao da prestane. On ne pali cigaretu zato što je cigareta štetna ili nije štetna, nego zbog onoga što ona njemu prividno daje, govori Okić. Kafa, obrok, pauza na poslu, druženje, stres ili trenutak u kojem treba vratiti koncentraciju vremenom postaju toliko povezani s cigaretom da ona, prema njegovom objašnjenju, ulazi u gotovo svaki dio svakodnevice. Pušač zato može istovremeno željeti prestati i imati osjećaj da bi bez cigarete izgubio nešto važno. Okić ide i korak dalje. Kaže da ono što pušači često opisuju kao ljubav prema cigareti zapravo nije ljubav prema samom pušenju. - Pušač ne voli osjećaj koji ima dok puši, nego voli tu cigaretu zato što mu ona uklanja onaj nelagodni osjećaj koji ima kad ne puši, pojašnjava on. U razgovoru objašnjava i zašto cigareta može stvoriti privid da smanjuje stres ili vraća koncentraciju. Prema njegovom tumačenju, ona uklanja dio nelagode izazvane nikotinskom apstinencijom, dok problem zbog kojeg je osoba bila pod stresom ostaje. Poseban dio razgovora posvećen je strahu od prestanka. Hoće li kafa ikada više biti ista? Hoće li osoba biti nervozna? Hoće li se udebljati? Šta će raditi s rukama? Kako će izaći s prijateljima i ne zapaliti? Okić taj niz pitanja naziva „strahom od uspjeha“ i tvrdi da upravo pomisao na budućnost bez cigarete neke ljude zaustavi prije nego što uopće pokušaju. Govoreći o fizičkoj apstinenciji, navodi da je njen vrhunac u prva 72 sata, ali naglašava da mnogo veći problem mogu predstavljati uvjerenja stvarana godinama ili decenijama. Zbog toga odbacuje ideju da je za prestanak potrebna ogromna snaga volje, potrebno je samo malo iskrenosti Tema razgovora nisu samo klasične cigarete. Otvara se i pitanje vejpa, sistema zagrijavanja duhana, nikotinskih vrećica i načina na koji su novi proizvodi postali posebno privlačni mladima. Okić pritom pravi razliku između klasičnih cigareta i alternativnih proizvoda, ali upozorava da zajednički problem ostaje ovisnost o nikotinu. U završnici epizode ruše niz čestih mitova, od tvrdnje da je najbolje postepeno smanjivati broj cigareta do uvjerenja da nakon 30 godina pušenja više nema smisla prestajati. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom gostovala je fotografkinja, umjetnica i filmska autorica Dragana Jurišić. Sa Markovinom razgovarala je o prostoru bivše Jugoslavije, ličnim i porodičnim iskustvima, odlascima i povratcima, ratu i njegovim posljedicama, ali i o fotografiji, filmu i umjetnosti. Komunikacija Dragane Jurišić i Dragana Markovine počela je prije više od deset godina, nakon objavljivanja njene knjige i fotoeseja „Yu: Lost Country“, nastalog kroz putovanje i istraživanje nekadašnje zajedničke zemlje. U razgovoru su se vratili na motivaciju za to putovanje, koja je dijelom proistekla iz čitanja knjige Rebecce West „Crno janje i soko sivi“, ali i na način na koji su joj zemlje i sredine bivše Jugoslavije izgledale tada, sa svim njihovim razlikama i sličnostima. Jedna od tema bila je i njen odlazak iz Hrvatske, odnosno Slavonskog Broda, u Irsku. Dragana Jurišić govorila je o iskustvu kada joj je jedan hrvatski vojnik zamjerio na „srpskom“ imenu, ali i o Slavonskom i Bosanskom Brodu, o tome kako su ova dva grada funkcionirala prije rata i kako izgledaju danas. Razgovor je otvorio i vrlo lične porodične teme. Draganin stan pogodila je granata, a ona je odrasla u hrvatsko-srpskom braku. Njen otac pobunio se protiv vlastitog oca, koji je bio izraziti nacionalista. Iz te porodične priče razgovor je prirodno prešao na Bosansku Posavinu, masovni odlazak Hrvata iz tog kraja i rijetke povratnike. Među njima su bili i Draganin djed i stric, koji su se vratili u Bosanski Brod. Posebno mjesto u razgovoru zauzela je priča o Bijeljini i Hariju Džeksonu, odnosno Aljoši Musliju, čovjeku koji je u tom gradu držao fotografsku radnju i snimao lokalne westerne. Na njega je Draganu uputio njen otac. Istraživanje njegove priče kasnije je rezultiralo filmom “Balkanski kauboj” s kojim je Dragana Jurišić došla na sarajevski festival. Upravo kroz Harijevu priču otvorila se i tema današnje Bijeljine – njene duboke demografske transformacije, odnosa prema ratnoj prošlosti, zločinima i sjećanju. Govorilo se o ljudima koji o ratu i zločinima govore gotovo lakonski, o relativiziranju i šutnji, ali i o pokušajima da se kroz umjetnost ponovo otvori prostor za sjećanje. Bilo je, međutim, i mnogo vedrijih i dirljivih trenutaka. Jedan od njih vezan je za ponovno snimanje westerna u Bijeljini, kroz koje se u razgovoru pojavila i jedna drugačija slika grada i ljudi koji su u njemu živjeli. Dragana Jurišić govorila je i o Harijevom tužnom kraju života, o bijedi, životu na ulici, nasilju i maltretiranju koje je pretrpio. Nakon što je svoju porodicu ispratio do granice, odlučio se vratiti u Bijeljinu. Želio je, kako je Dragana ispričala, saznati vlastiti kraj. U razgovoru se tako otvorilo i pitanje kako razumjeti količinu zla i nasilja koja se dogodila na ovim prostorima, ali i koliko je teško danas govoriti o svemu što se dogodilo bez pojednostavljivanja i prešućivanja. Dragana Jurišić i Dragan Markovina razgovarali su i o mogućem povratku, njenom životu u Irskoj i odnosima u Sjevernoj Irskoj. Bilo je riječi i o njenom prelasku iz fotografije u film, umjetničkim postupcima kojima se služi te o temama kojima se planira baviti u budućem radu. Dragana Jurišić pripada generaciji ljudi koji su svoje duhovno i intelektualno formiranje prošli u Jugoslaviji, a zatim otišli jer nisu mogli prihvatiti novonastale podjele i stanje koje je nastalo nakon raspada zemlje. Ipak, njen umjetnički rad već godinama pokazuje snažnu potrebu da se tim prostorima vraća, da ih ponovo gleda, istražuje i pokušava razumjeti Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...